Priznajem. Nisam od majki koje detaljno proučavaju članke i knjige o svakom koraku u svakom danu djetetova života. Nema panike oko svakog plača, oko svake povišene temperature ili kašlja. Ne paničarim ako moje dijete ima 4 zuba dok susjedovo mjesec dana mlađe ima već 8. I ne plačem u samoći ako je moja prohodala s 14 mjeseci, a susjedova s 11. Ukratko, takve me teme uopće ne zanimaju. Zašto?

a) Jer je svako dijete individualno. I upravo će ti to reći svaki članak koji nađeš bilo o zubićima, o prohodavanju, bilo o prvim riječima.

b) Jer će dijete dobiti zubiće i prohodati i progovoriti* neovisno o tome koliko literature o tome pročitali ili ne pročitali.

Puno važnije od tema zubića, grčića, dojenja i ne dojenja, kojima će vas udaviti i društvene mreže, i novopečene #jasamnajpametnija mame, i bliži i dalji članovi obitelji, i prodavačica u dućanu, iz moje je perspektive pitanje kako odgojiti zdravo, samopouzdano i, prije svega, u ovom današnjem ludom svijetu – normalno dijete. Vjerujem da je osnovni preduvjet za odgojiti takvo dijete da prvo sami sebe posložimo i dovedemo u red. 

A kako? Puno je redaka o tome ispisano, nebrojeno audio materijala snimljeno, pregršt videa na YT postavljeno. Međutim, ovdje dijelim tri načela na tu temu koja sam naučila u prvih godinu dana života svoje curke i to upravo od nje.

1. Započni dan osmijehom

Otkad se počela smijati jedva na prste dvije ruke mogu nabrojati jutra kad se nije probudila s osmijehom od uha do uha. Ne možeš se u tom trenutku ne zapitati zašto se mi odrasli budimo neraspoloženi, razdražljivi, tjeskobni, nikakvi.

Ako se, kažu, dan po jutru poznaje, ajmo ga započeti osmijehom. Budni smo, živi smo i sigurno imamo još tisuću i jedan razlog za biti nasmijani. Ako i nije naš dan, tek tada se moramo potruditi okrenuti ga na dobro. I to već ujutro. I to osmijehom. Prvo sebi u ogledalo, a onda i svima oko sebe.

2. Oprosti, zaboravi i nastavi dalje

Kad gledaš lakoću s kojom ta mala bića izvode nešto što mi stariji, “pametniji”, “iskusniji” ne postižemo ni nakon tisuću pročitanih mudrosti na temu opraštanja osjećaš se svakako samo ne iskusnije i pametnije od djeteta.

Ovako to po prilici izgleda u dječjem svijetu. Recimo da se radi o loncu koje je dijete baš u 22 sata odlučilo malo navlačiti po sobi, nabijati s njim po parketu, a znaš da dolje žive ljudi kojima u deset navečer slušanje nemilosrdnog bubnjanja loncima nije opcija. Što se događa kad uzmeš djetetu lonac? Naljuti se ili zaplače. Ili jedno i drugo. Koliko to traje? Pa nekih trideset sekundi ili pune dvije minute. I što dalje? Dijete nađe drugu zanimaciju ili mu ti pomogneš naći nešto prikladnije za igru u to doba dana (noći), dijete prihvaća i nastavlja s igrom. Za koju minutu ti daruje najljepši osmijeh na svijetu.

A što s nama odraslima kad nam uzmu omiljenu igračku, kad nam kažu nešto što ne želimo čuti? U velikom broju slučajeva nam je potrebno puno više od dvije minute. Često godine i desetljeća, a nekima ni cijeli život nije dovoljan da oproste, kamoli zaborave.

Kad sljedeći put kreneš djetetu govoriti da si ti njegov roditelj i da ti znaš najbolje, sjeti se da je upravo to isto dijete puno pametnije od tebe kad su u pitanju vrlo važne životne stvari.

3. Trudi se, padni, nabaci osmijeh i digni se

Nakon svakog pada, ali nakon svakog pada trebaš se dići i vratiti u igru. Nema boljeg podsjetnika na to nego dijete kada uči hodati ili kada uči jesti. Ili kada se želi dokopati neke stvari u najudaljenijem i najnedostupnijem kutku sobe. Nema pada nakon kojeg se dijete neće dići da postigne željeno. I nakon dvadeset padova i prepreka na putu, dijete i ne pomišlja da odustane. Nije li to najveća škola života?

A kako mi odrasli reagiramo kad nam ne ide od ruke, kad padnemo, kad se osramotimo, kad nas trema pojede na važnom izlaganju? Po prilici ovako: “Ajme koja sramota”, “Zemljo, otvori se”. “U pm, kako sam glupa”, “Koji sam ja idiot” i niz drugih sličnih autosugestija koje nas još više vežu za dno.

Jedna divna Simona je rekla da svaku takvu misao koja nam padne na pamet nakon neke blamaže, poraza, nelagode pretvorimo u “jupiii” ili “jeeee” s najvećim osmjehom i s osjećajem kao da nam se dogodilo nešto najljepše na svijetu. Pokušaj, (iako ti se može činiti čudnom) vježba je super, a svakodnevno me na nju svojim primjerom i s osmijehom većim od bilo čega na svijetu podsjeća moje malo čudo.

Children are great imitators. So give them something great to imitate. 

Anonymous

Ako imaš dijete, zahvali mu jer je u mnogočemu tvoj najveći učitelj. Ako nemaš djecu, imaš li neke druge ljude, trenutke, svakodnevne situacije koji te uče važnim životnim načelima?

Tipkaj mi 🙂

*Nažalost, u nekim slučajevima postoje ozbiljni zdravstveni problemi, ali vjerujem da je poanta u ovom kontekstu jasna.